Tinjan... srce Istre...

Dragi prijatelju, prođeš li srcem Istre, najvećim poluotokom Hrvatske… uputi se u Stanciju Mohori koja se nalazi na području Tinjana, malog gradića daleke povijesti.

Tinjan se nalazi u središnjoj Istri, na cesti Pazin- Poreč, na rubu krške visoravni iznad plodne, duboko usječene doline Drage, gdje je nekada tekla rijeka Beranšica, koja je tada oplemenjivala taj kraj.

Putem ćeš naići i na zavojite puteljke koji prolaze kroz zelenilo mediteranske makije,ladonje- stoljetna stabala i vinograde, kamene kućice i crkvice. Oni ćete dovesti u Tinjan, mjesto bogate povijesti, tradicije, folklora, legendi...

Tinjan je od svog postanka bio grad, težački grad. Kuće su unutar zidina bile malene, iako razvijenije i bogatije od seoskih. O postojanju grada govore brojni natpisi na kamenim zidovima, no tu je i sve ono skriveno, nerečeno, ono što će sam spoznati i otkriti na ovom nezaboravnom putu...

Nekada davno...

Nalazi pretpovijesnih grobnica na Tioli, brežuljku uz cestu zapadno od Tinjana, svjedoče o naseljenosti ovih mjesta već oko 1500. godine prije Krista. Na području zapadne i središnje Istre obitavali su Histri, još i danas tajnoviti narod, po kojima je Istra dobila ime. Histri, koji su kasnije asimilirani sa Keltima pristiglim na ovaj poluotok, živjeli su u svojim gradinama.

Imali su tada svoj teritorij, narod, gradove i kralja. Bavili su se zemljoradnjom i stočarstvom. Nastanjeni uz more i rijeku Beranšicu bavili su se pomorstvom i gospodarili morem pred svojom obalom, a 177. godine prije Krista bivaju osvojeni od strane Rimljana . Do pada zapadnorimskog carstva (476. god. pr. Kr.) Tinjan je bio pod vlašću Rima i u to je doba nosio ime Attinianum po rimskom vojniku Attinianusu.

Ime grada prvi put se spominje 1177. godine u listini pape Aleksandra III., a zatim ponovno 1194., 1225. itd. U to je doba došao u feudalni posjed pazinskog kneza, koji je u ono vrijeme prkosio Mletačkoj republici, a od XIV. stoljeća i službeno je bio dijelom pazinske Grofovije.

Tada je naselje utvrđeno zidinama i kulama. Materijalni spomenici, a i oni usmeni, koji se prenose iz generacije, u generaciju, najvjerniji su svjedoci o bujnoj prošlosti ovih krajeva.

Naše poznate ličnosti

Za Tinjan su značajne i njegove povijesne ličnosti poput Josipa Voltića ( 1750.-1825.), jezikoslovca i leksikografa, autora trojezičnog ( ilirskog, talijanskog i njemačkog jezika ), Ričoslovnika objavljenog 1803. u Beču.

Juraj Dobrila (1812.-1892.), značajan je istarski i tršćanski biskup i narodni preporoditelj. Zaredio se 1837. Od 1839. studirao je teologiju u bečkom Augustineumu i diplomirao 1842.

Nakon studija je postao kapelan u Trstu i ravnatelj djevojačke škole. Intenzivno se bavio školovanjem hrvatskih intelektualaca, kojih do tada u Istri gotovo nije bilo.

Zalagao se i za uvođenje slavenskih jezika u škole i u javni život, financirao je školovanje djece u hrvatskom dijelu monarhije te je poticao hrvatske i slovenske seljake u Istri da čitaju knjige na materinskom jeziku.

Narodne predaje

Uz Voltića i Dobrilu, u ovim krajevima moći ćeš čuti i o legendi o najstarijem europskom vampiru iz 17. st., rodom iz obližnje Kringe. Po pričama mještana Kringe neobična zgoda zbila se 1672. godine, a prethodilo joj je šesnaest godina tajanstvenih zbivanja. Naime, 16 godina prije tog događaja, Jure Grando pokopan je na mjesnome groblju. Nedugo nakon pokopa pokojnik se navodno počeo ukazivati mještanima, a njegovu utvaru viđali su kako luta selom, čak i kako kuca na vrata nekih kuća.

I njegova se udovica žalila da ju pokojni muž često noću posjećuje. Pokojni Jure Grando postao je prava intriga za selo, a čak je 16 godina trebalo da se mještani ohrabre i nešto poduzmu. Jedan je mještanin izvršio tajni obred i Kringa je od tog dana imala mira jer se utvara Jure Granda više nije pojavljivala.

Još jedna zanimljivost je i legenda vezana uz županijski stol, na kojeg ćeš naići šetajući Tinjanom. To je kameni, okrugli stol, zasigurno histarsko-keltskih prizvuka, gdje su nekad davno zasjedali župani (tadašnji mjesni poglavari koji su donosili odluke važne za čitavu zajednicu).

Legenda kaže kako se u malu rupicu u sredini stola stavljala buha. I upravo je buha odlučivala koji će od ljudi oko stola postati novi župan. Kandidati za župana svoje su velike brade, nalik druidskim, stavljali na stol i čekali čiju će bradu "posjetiti" buha. Onaj tko se prvi počešao, postao je župan.

Hodajući tinjanskim puteljcima

Za ove krajeve specifični su kažuni i suhozidi. Kažun je poljsko sklonište napravljeno od kamenja koje se sakupljalo po okolnim poljima. Koristio se kao zaklon, kao mjesto gdje se ostavljao alat, te za nadgledavanje polja i vinograda neposredno prije žetve i berbe, u vrijeme kada je urod bio metom kradljivaca.

Kažuni su najčešće okrugli, a ponekad mogu biti i četvrtasti ili čak ukopani pod zemljom. Njihova građa podsjeća na slične u južnoj Francuskoj ili Škotskoj, pa već i ona priziva možda neke keltske običaje.

Na dan Europe 09.05.2007. započela je na ulazu u Kringu gradnja «Europskog suhozida» koji će se protezati sve do Tinjana. Svaki graditelj može ugraditi najviše jedan numerirani kamen i dobiti certifikat za svoje sudjelovanje.